Zemljovid - Mohenjo Daro (Moen jo Daro)

Mohenjo Daro povijesni je grad na donjem toku Inda u današnjem Pakistanu, koji je u razdoblju od 2600. pr. Kr. do 1800. pr. Kr. bio dio indske kulture. Kasnije je pao u zaborav da bi ga tek 1922. (neki izvori navode 1924.) ponovo otkrili britansko-indijski arheolozi. Mohenjo Daro je bolje očuvan od par godina ranije otkrivenog grada Harappa po kojem se Indska kultura naziva i Harappska kultura.

Pretpostavlja se, da je Mohenjo Daru bio središte Harappske ili Indske kulture, jedne od tri rane visoko razvijene kulture čovječanstva u 3. tisućljeću pr. Kr. Ime na suvremenom Sindhi jeziku znači "Brežuljak mrtvih". Danas je Mohenjo Daro, kao najveći očuvani grad iz brončanog doba uvršten na UNESCO-ov Popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.

Indske kulture protumačena kao "kralj svećenik"]]

Harappa ili Indska kultura razvila se iz ranijih kultura oko centara kao Amri i Kot Diji. Plodna ravnica Inda u tom je području široka oko 100 km. Svoj vrhunac dosegla je u vrijeme oko 2500. pr. Kr. i u to vrijeme imala je oko 30.000 do 40.000 stalnih stanovnika, a kad bi Ind nabujao, stršila je ta metropola iz poplavljenog područja rijeke poput umjetnog otoka i pružala krov nad glavom za otprilike 100.000 ljudi. Bila je veća i udobnija od prijestolnica Egipćana i Sumerana i imala je u to vrijeme jedinstven vodoopskrbni sustav, sa sjedećim zahodima i odvodnim kanalom u svakoj kući. To je bilo moguće zahvaljujući kratkom, ali vrlo intenzivnom inovacijskom uzletu koji se sastojao uglavnom u novom načinu korištenja Inda, s jedne strane u poljoprivredi, a s druge kao cjelogodišnji prijevozni put. Kako u vrijeme poplava od srpnja do listopada nije uvijek bilo moguće kopnenim putem stići do nizvodnih dijelova doline Inda, to je imalo odlučujuće značenje.

Pored toga, u to vrijeme razvila se društvena struktura koja je omogućila skok od raspršenih seoskih naselja ka političko-gospodarskom sustavu s gradskim obilježjima.

Sljedeće što je značajno doprinijelo ovom novom obliku razvoja je i nastanak Indskog pisma. Nalazi se pretežno na malim pločicama (pečati) od masnika (steatit). Ovo pismo još nije dešifrirano.

Opeke današnjih mjera (oko 6x13x23 cm) bile su standard ove kulture. Od njih su izrađeni gotovo svi dijelovi zgrada, ali i sva infrastruktura, snabdijevanje vodom, bunari kao i kanali za odvodnju.